Waiting for a Superman…

Dok pola Zagreba spava, a druga polovica tulumari, jer je trenutno petak, a još k tome i ponoć, ja kontempliram nad svojim zadnjim blogom i ključnom rečenicom iz naslova: “Nobody puts Baby in the corner!”

Naime, dok sam pisala tekst stavila sam na Facebook spot za pjesmu The Time of My Life iz filma na koju plešu nakon što Johnny dođe po Baby i izvuče je iz tog ćoška. Link su mi sa uzdasima lajkale žene koje imaju svoje vrlo uspješne karijere i koje su po svim standardima vrlo ostvarene na svim poljima. Pitam se sada…čuči li baš u svakoj od nas jedna Baby koja čeka svog superjunaka da dođe i spasi je iz tog okrutnog ćoška zvanog život. Ja mislim da čuči. Jer ako mi ostvarene uzdišemo na to, onda sigurno i one djevojčice pune strahova tek čekaju da im netko pruži ruku. Neke su nesvjesne toga dosta dugo pa kao ja furaju godinama film Supergirl. Sve ja mogu sama i ne treba mi pomoć. Superpower on!

supergirl2

I mogu ja sve sama, ali više ne želim. Proglašavam javno kapitulaciju na ne traženje pomoći! Uostalom, gdje to nas superžene vodi? Gdje to pak s druge strane vodi muškarce? Mislim da smo mi svi skupa malo pomiješali uloge. Izgubili se u novim ulogama koje nam je plasirao okrutni kapitalizam koji ždere ne samo sate slobodnog vremena, nego i osobni identitet do te mjere da smo mi žene postale više muškarci, a muškarci su se pogubili u tom procesu i sada ne znaju kako da se postave. Teško im je prihvatiti ulogu ravnopravnog jer to je ono što mi tražimo. To je za nas jači muškarac. Onaj koji prizna sve naše kvalitete i sretan je što ih imamo. Sretan je što ima pored sebe ženu koja zna i može pomoći i njemu, a ne da on samo njoj pomaže. Nije jači onaj muškarac koji kaže ja sam tu muško u vezi i bit će po mome. Jači muškarac je onaj koji ima snage priznati i da nešto ne može bolje od nas, ali zato sto drugih stvari može. Normalno, ne krivim ja njih što se ne snalaze. Ni mi se ne snalazimo jer teško izartikuliramo što želimo, a da to ne izgleda kao napad na njihovu sad već krhku sliku o njima kao muškarcima. Jer svima je poljuljana. Svi se pomalo boje toga da smo se razmahale toliko da neće znati što s nama. I jesmo. Mi isto trebamo malo stati na loptu i potražiti našu izgubljenu nježnost, ženstvenost i toplinu. Teško je to kada vas posao i obaveze gaze. Tko još može biti nježan kad računi čekaju na stolu. Tko još može nakon posla tepati svome mužjaku. Teško je nama ženama, a teško je i njima, sigurna sam. I kada uđu u film snage, održati gas a današnjim tempom života vrlo je teško. Gledam oko sebe managere kako se slamaju fizički i psihički pod stresom, koji im se nameće. Obolijevaju od rakova, infarkti ih tresu,ali guraju dalje. Jer se to od njih očekuje. U svojoj knjizi Men, Woman & Worthiness i TED talku, Brene Brown  priča o čovjeku koji joj je došao na promociju knjige sa ženom i kćerima i pitao zašto ne piše o muškarcima i kako je njima teško? Kako oni isto osjećaju ranjivost, a ne smiju je kao žene izgovoriti na glas jer bi ih mi onda pokopale kao muškarce. To ju je dobro razdrmalo i pitala se:”Da zbilja, zašto mi žene od njih očekujemo da nisu emotivna bića baš kao i mi? Zašto vlada taj mit da su oni roboti bez emocija?” Ne samo da je to netočno, nego je sto posto netočno. Srž problema dolazi iz ranog odgoja. Djevojčice smiju plakati, a dječaci ne. Ne samo da učimo dječake da ne smiju imati i pokazivati emocije, nego i paralelno učimo curice da dečki koji plaču nisu pravi muškarci. Gdje onda ode njihova tuga, bol, nemir i sve ostale negativne emocije? U bolest…eto tamo kamo jedino mogu otići. U infarkt, visoki tlak, moždani udar…you name it…they’ve got it! Tamo im ode sve što su zblokirali kako ne bi osjećali. Otpadne im kosa, nabace kile…izobliče se od trpanja svega pod tepih.

Da se vratimo na temu jer sam otišla preširoko i u preteško za ovaj sitni sat…Ja definitivno tražim nekoga tko će smiriti moje nemire svojom muškom pojavom utemeljenom na spasilačkom elementu – Daj mi ruku i vodim te odavde! Ja znam put! Vjeruj mi!

Baš kao Baby, ja čekam svog Supermana da doleti i kaže mi: Do not worry…I’ve got you!

S dodatkom iz moderne bajke koju ja pišem, a to je – želim te baš ovakvu kakva jesi, a ja ću ti se dati i pokazati baš takav kakav jesam. I kad mi je teško to ću ti priznati pa ćemo zajedno naći rješenje. To je za mene Superman. I ja ga čekam…pere si trenutno plašt pa zato malo kasni 😉

Dok ga čekam malo si pogledam ovaj video 🙂