Kako mi je pole dance spasio glavu od ludare…

Basic CMYK

Cijeli sam se život bavila sportom, dok nisam ušla u vezu i brak sa bivšim mužem. Nemam pojma zašto je tada sve stalo. On je isto bivši sportaš, ali spoj nas dvoje je očito bio neki umrtvljujući i nitko od nas dvoje nije ni mrdao da bi se nečim bavio. Imala sam ja par pokušaja od po mjesec-dva dana aerobika, ali to neću niti brojati. I onda sam se rastala i bila opet on the market, kako se popularno kaže, iliti stavila sam se nazad na tržište. S obzirom da je tržište prepuno mladih i zgodnih cura, morala sam se pobrinuti da i ja ličim na nešto.

Mislim, rastava je najbolja dijeta tako da sam skinula 6 kila u prvih mjesec dana i to bez vježbanja, ali baš mi je nedostajalo vježbanje zbog stvaranja serotonina u glavi. Stres mi ga je nemilice žderao. Trebala sam se puniti nečime.

Tako sam ja prvo krenula na pilates i u teretanu. U teretani sam se osjećala kao uljez među onim silnim bilderima, a pilates mi je bio nezahtjevan i dosadan. Skakat mi se nije dalo. Mučio me dovoljno život pa što bih se još sada dodatno mučila znojeći se. Baš tako nekako kada sam već bila u dilemi da li možda da krenem na yogu, pojavila mi se prijateljica i odvukla me na probni sat pole dancea. Morala sam otići zbog mira jer ona je tamo i trenerica i nije htjela ni čuti NE kao odgovor. OK, OK…Idem ali ništa ti ne garantiram, rekla sam joj i mislila sam si – pobjeći ću prvom prilikom.

Ja i ples? Krava i balet. Totalni sam antitalent i nema mi spasa.

Dođem ja tako na dane otvorenih vrta i probni sat. Da…mali detalj…postoje dvije vrste pole dancea. Zapravo, bi se jedan trebao zvati isključivo pole fitness, a drugi dance. Ovaj na koji sam ja krenula je plesni i to sa naglaskom na senzualni ples. Onakav kao u filmovima i barovima. Yes…baš takav. Ali mi ne plešemo nikada javno i samo smo žene tamo. To je naš happy place.

Vratimo se na retardiranost. Odgledam ja tako probni sat i vilica do poda i zaključak – nema šanse da ću ja to moći!. “Hoćeš, hoćeš! Budeš vidjela. Ako mogu sve druge, možeš i ti!”, uvjerava me frendica. Uuuuu…druge mogu, a ja kao da ne mogu?! Točno je rekla ono što me napalilo. Izazov prihvaćen! Ako mogu druge, mogu i ja. Točka.

Krenula ja tako u avanturu zvanu pole dance s 35 godina. Jesus! Ako se raspadnem s te šipke, dijete će imati mamu invalida. Ali OK. Upisala sam se. ‘Ajmo sada hrabro dalje.

Ekipa u grupi je bila super, a ja i još jedna sisata plavuša najgore. Ništa nismo mogle i samo smo se smijale same sebi i jedna drugoj. Prvi dio kad je trebalo isprazniti glavu od svih misli i opustiti se ja sam uglavnom po tiho otplakala. Rastavljala sam se, kupovala stan i sto drugih briga u isto vrijeme  pa mi je stres bio na vrhuncu. Nisam se mogla opustiti. Ali ono što me držalo je da iako sam i dalje bila plesno nespretna uspijevala sam napraviti neke stvari na šipci koje su u meni budile I have superpowers program. To mi je bilo bitno jer uslijed svih događaja tada u mome životu, osjećala sam se slabo i jadno. Ta šipka mi je vraćala snagu malo po malo i budila u meni ratnicu.

To joj je definitivno bila funkcija prve godine. Druga godina je bila priča za sebe. Sve najveće probleme/izazove u životu sam bila riješila i došlo je vrijeme da se posvetim sebi i pronađem nazad izgubljenu ženu. Ona borba u prvoj godini je zapravo bila laka. Jer daj mi zadatak. Riješim ti ga taj tren. Ali smiri demone koji vladaju tobom. Uffff…a da to sve skupa prespavamo i probudimo se OK i sretni? Ima ta pilula negdje za kupiti?

Tek sam nedavno shvatila zašto cijeli život živim u uvjerenju da sam antitalent za ples. Kada sam bila mala, išla sam na balet. Tata me vodio da bi sa frendom čija je mala isto išla mogao popiti pivicu. Ali njemu je to uvijek bilo glupo. On je sportaš i što ja sad tu imam plesuckat. Jednom smo imali neku predstavu i ja sam nešto bila vidljivo fulala. Onak. Dovoljna sramota sama po sebi. Ali moj se tata smijao tome danima. Nisam više htjela na ples. To je bio kraj.

Nevjerojatno je kako vam se neke izjave urežu u podsvijest. Ako nešto sada ne radim, ne posramljujem svoje dijete. Nema goreg otrova od srama. Moj tata tada sigurno nije bio niti svjestan koliko me boli to što govori, a ja to pamtim cijeli život.

Izazov broj 1 – razbijanje strahova (kada visite naglavačke zakačeni samo za noge bogme vam nije svejedno) je bio uspješno riješen. Slijedio je izazov broj 2 koji glasi – pronađi izgubljenu božicu u sebi.

O tome drugi puta…ta priča je preslojevita…baš kao luk sam je gulila sloj po sloj i još nisam došla do jezgre…U suzama su slojevi išli dolje…baš kao i s lukom. U suzama…