Oprost je ključ koji nam otključava vrata boljeg sutra

Nakon što sam se probudila iz onog prošlog života nekoliko sam godina provela u borbi same sa sobom misleći da sam spremna za ludnicu. Taj period u kojem nisi još potpuno svjestan što se događa pa i dalje pokušavaš kontrolirati život, situacije i ljude akcijama je meni osobno bio najteži. Kao u bunilu prošlo mi je par godina nakon razvoda. Nikada dosadno ali uvijek neka drama koju sam naravno sama kreirala, a često pokušala prebaciti krivicu na druge sudionike. Prihvaćanje odgovornosti za vlastiti život najteži je i zasigurno najveći korak u ovoj igri zvanoj život. Lakše je uvijek kriviti i vikati na druge ne sagledavši zašto su nam ti ljudi ušli u život i što nam oni to zrcale u ogledalu satkanom od naših najdubljih strahova i rana. Sve što nam se dešava i ružno i lijepo reflektira nešto što nosimo u sebi. I nije poanta života da nam bude uvijek lijepo. “Rana je mjesto gdje ulazi svjeslost” kako kaže Rumi. Što znači da bez rana možda ne bismo niti znali svjetliti, a definitivno bi nam život bio dosadan.

U cijelom tom optuživanju i traženju krivaca izgubimo empatiju za sebe i druge i najčešće najviše krenemo optuživati roditelje jer oni i jesu ti prvi “krivci” za sve naše unutarnje drame. Mislim,  kako se i možemo voljeti ako u istom trenu mrzimo pola svijeta za sve nepravde koje su nam učinili pa smo mi sada takvi kakvi jesmo sa životom kakav imamo baš i isključivo zbog njih?! Neizvedivo! Kako mi sada to iz ovoga ugla izgleda suludo uopće i pomisliti, no realnost takvoga života i razmišljanja mi je krojila sudbinu godinama.

Nije mi bilo lako, niti se dogodilo preko noći, da naučim oprostiti sebi na propustima i krivim odlukama, tj. odlukama kroz koje sam naučila neke teške lekcije. Sada znam da niti jedna odluka nije kriva nego nas samo malo više umori lekcija nakon nje.

Svi smo mi došli na Zemlju kao duše naučiti neke životne lekcije. Ja kao da se stalno vrtim oko tog oprosta. I to oprosta ljudima koje sam najviše voljela, a izdali su me. Kao na primjer djedu koji mi je nastao iz života kada sam imala 7 godina i nije se više nikada javio. Kako oprostiti nekome tko vas jedan dan zove voljenim anđelom, a drugog kao da niste niti postojali?! Osjećaj izdaje ostao mi je duboko zapisan u svim stanicama tijela, a moment kada su ga dvadeset godina kasnije zakapali, bez da se oprostio od mene, bio je najbolniji. Tada sam odlučila da oprosta nema jer napustio me bez riječi! Koliko je duboka bila ta rana i zašto je vrlo bitno da mu oprostim, i to za mene samu, vidjela sam godinama kasnije kada sam krenula analizirati što mi se to dešava u ljubavnim odnosima i zašto.

Oprost je otpuštanje nade da je prošlost mogla biti drugačija. Oprost ne znači da se slažemo sa ponašanjem koje nam je nanijelo bol nego jednostavno znači da prihvatimo i otpustimo da to što je učinjeno je učinjeno i da više ne možemo mijenjati prošlost.  Ako nismo nešto oprostili znači da se držimo za nešto što želimo da bude drugačije, a to iziskuje puno energije koju držimo u sebi. Negativne naravno. Ne opraštanje nekome, iako nam se čini često da nam daje moć, nas zapravo truje. Oprost je nešto što dajemo drugome zbog sebe, a ne opraštamo zbog te druge osobe. Ne nadati se više da se prošlost može promijeniti, jer svi svjesno znamo da se ne može, nego da to što se desilo se desilo i to zato što smo mi sami odabrali baš tu lekciju proći ovoga puta na zemlji. Time otvaramo sami sebi portal nove nade za bolje sutra ostavljajući prošlost za sobom i pokazujući drugima da se može oprostiti.

Prvi korak za oprost je izvući sve naše osjećaje na površinu ne puštajući ih da vode svoj život unutar nas samih ne dozvoljavajući nam da krenemo naprijed nego držeći nas u prošlosti.

Bacanje krivice na druge je ionako tvorevina našeg ega kojem je uvijek zadatak da nas štiti od stare boli iako nas često time odvodi u novu bol. Ako smo svi jedno i sve duše po pravilu dolaze čiste na zemlju onda se spajanjem sa čistom dušom našeg ranitelja možemo povezati sa empatijom i tako lakše oprostiti učinjeno. Njegova djela nije on/ona, nego njegov krivi odabir baš kao što je i naša reakcija samo često uvrijeđena obrana našeg ega.

Kada nada u nama raste onda nam je lakše otpustiti prošlost i započeti nešto novo, a to su zapravo trenuci skoka svjesnosti i ogromne moći koju nam pruža oprost te time oslobađa nakupljenu energiju u nama za boost novog početka umjesto da nas drži na mjestu. Unutarnji glas željan osvete i kritičar koji baca krivnju na druge, odjednom izgube moć nad situacijom.

Ako biramo negativne emocije ne biramo ljubav, ako ne biramo ljubav onda smo znači izabrali strah, a ako smo izabrali strah ne možemo naprijed. Ne otpuštanjem i ne opraštanjem nesvjesno biramo strah da nismo dovoljno dobri da nam se otvori bolja budućnost. Jer zašto bi inače ostajali u patnjama prošlosti?!

Ako znamo da svi mi funkcioniramo na našem vlastitim nivou svjesnosti onda je lakše shvatiti da svi rade u datom momentu ono što je trenutno dostupno njihovom nivou svijesti. Koliko god se to nama činilo da je malo ili krivo ali to je njihov nivo na kojem fuknkcioniraju. Možemo se mi ljutiti beskonačno na nekoga tko nam ne uzvraća ljubav iako mu mi nemilice dajemo ali ako on to ne može onda uzalud trošimo vlastitu energiju na ljutnju. Svjesnost da on to ne može trenutno dati, a možda nikada niti neće moći, oslobađa nas naše patnje, a tu osobu krivice koju stavljamo na nju/njega.

Strpljenje, razumjevanje, ljubaznost i ljubav su protuotrov za ljutnju i ne opraštanje.

Ono što je bitno je da nam je puno teže oprostiti drugima dok nismo oprostili prvo sami sebi. Jer kako da oprostiš drugome što ti je učinio kad si svjestan da si i ti možda slične stvari učinio nekome drugome u nekom momentu u životu. Svi vidimo na prvu tuđe grijehe zaboravljajući da smo i mi nekad bili ti drugi. Nitko nije bezgrešan. Volimo se svi praviti da jesmo ali lets be real! We are all human!

Osjećaj da smo mi nešto krivo napravile pa su nas zato ljudi povrijedili često muči mnoge. Pogotovo žene. Mi jako volimo preuzimati krivicu na sebe! Te misli da nismo bile dovoljno dobre pa se to sve zato odigralo. To nije istina! I tu oprostite sebi na mučenju godinama u mislima kojima ste zarobili svoju dušu na mjestu s kojeg nije mogla napradovati. Sve smo mi došle na Zemlju savršene i sve smo ne samo dovoljno dobre nego savršeno nesavršene baš takve kakve jesmo!

Često se ljutimo jer se prošlost nije odigrala onako kako smo mi željele. Ostajemo zabetonirane u tom osjećaju ne shvaćajući da dok ga ne pustimo ne možemo niti otvoriti vrata nove dimenzije koja nas čeka. Dalai Lama je predivno to sažeo: “Zapamtite, ponekad kada ne dobijemo što želimo je zapravo sreća.” Ah, koliko sam samo puta znala pogledati unazad i zahvaliti se što nisam dobila nešto što sam silno željela jer sam putem dobila nešto puno bolje. Nedostatak vjere u to da netko tamo gore možda ima i veće planove od nas samih nas veže za naše lude želje koje su pre često totalno krive za nas.

Trebalo mi je puno godina da vidim kako su me svi muškarci u životu koji su me poput djeda jedan dan voljeli bez daha, a drugi dan mi nestali iz života, učili tome da mogu sve sama i da ne trebam njih da me drže za ruku i vodaju kroz život…ali opet…bilo bi tako lijepo da sam to ranije shvatila i oprostila im pa da sam i ranije bila spremna upoznati nekoga tko nije takav nego će me pridržati kad posustanem. Jer iako smo mi super žene sposobne sve same, nije li poanta to moći podijeliti s nekime, ali i odmoriti se ponekad i udahnuti bez pritiska. Nema opuštene i sretne ljubavne priče bez toga da odradimo na sebi potrebno. Oprostimo sebi što smo birali lekcije, a ne “prave za nas”…oprostimo njima što su nas povrijedili i to baš onako kako smo i očekivali da nas budu povrijedili…I krenimo dalje…otvorimo si taj novi portal gdje se dešavaju čuda! Jer čuda su tu samo što ih mi same sebi nekada uskraćujemo. Oprostite i povjerujte pa mi javite koje ste čudo zatekli iza ugla!

With love…M!