Ne zaboravi koliko si jaka i kada je najteže!

Razmišljam stalno o tome kako ne želim laži i pretvaranja na svom profilu. Isključivo zato što toga ima i previše oko nas. Želim sirovu i surovu realnost samo zato što znam da smo svi krvavi ispod kože i da prolazimo ista ili slična stanja ali mnogi se bore u tišini sa njima i onda im je još i teže. Cijela moja knjiga je napisana iz kuta nekoga tko da je znao da i drugi prolaze takve stvari bi joj bilo lakše. Saznala sam koliko nas ima kada je knjiga izašla i počele mi se javljati predivne žene sa svojim pričama i zahvalama što sam napokon na glas rekla neke stvari.

Sada ću reći još neke stvari na glas. I to samo zato što sam sada sigurna da nas ima još…I da nam je lakše kad znamo da nas ima još. Kaže moj omiljeni trauma healing “guru” Mastin Kipp na Instagramu neki dan: “Your humanness is fragile. Your soul is unf*ckwithable. In healing, honor both.” Pratim ga i čitam njegove knjige već zadnjih par godina od kada sam ga otkrila. Zašto? Zato da bolje razumijem sebe i druge. Zato što smo svi ranjeni iznutra. Nema osobe bez ožiljaka. Možemo se praviti što god želimo ali to je sve gluma. Dok se ne izliječimo od boli prošlosti na žalost prizivat ćemo i privlačiti ista ili slična iskustva u život iznova i iznova sve dok ne naučimo kako drugačije. Dok se ne iscijelimo. To je proces ali vrijedan svake minute i dana provedenog u njemu. Sve što nam se sada događa izvlači iz nas baš to. Sve strahove i traume iz djetinjstva. Svaki potres ili nova samoizolacija u meni trigerira neki komadić uspavale trauma koja je negdje duboko pokopana spavala godinama. I dok sam se ovaj vikend borila kako da nađem motivaciju za gurati dalje, shvatila sam da se ne smijem boriti sa osjećajima koji su me obuzeli nego ih propustiti da prođu i izađu jer tada me više ne mogu kontrolirati. Dok se borim s njima samo ulažem dodatnu energiju i napor da ih suzbijem, a zašto suzbiti tugu nečijeg odlaska iz vašeg života Ili strah od nesigurnosti hoćete li sutra imati posao?!

Pustiti strah da prođe i prisjetiti se da je već bilo momenata u životu gdje ste preživjeli bez plaće i opet se sve nekako složilo je puno bolje nego boriti se sa time da satrete emocije. Govorim iz iskustva jer sam se godinama borila sa time da ugušim “negativne” emocije. Progutam…ne vidim ih. Ali one su tu. Ostanu u tijelu…no, ako ih pogledamo u oči onda izgube svoju moć. Ako se suočimo sa strahom da ne znamo što će biti sutra taj strah oslabi. Ako prihvatimo nesigurnost i promjene kao dio života neće nas više biti toliko strah nego ćemo se veseliti promjenama. Možda shvatimo i da su i ostali u istoj gabuli i da ćemo svi nekako isplivati. Sve što me zakucalo zadnjih dana u rupu mi je zapravo putokaz da ne želim u toj rupi biti i da sam imala već toliko situacija koje su bile teške pa sam isplivala i da mi Bog na kraju uvijek drži ta leđa i da sam ja ponekad samo slabi human ali da je moja duša snažna baš onoliko koliko treba biti da sve pregura! Nema sumnje! Bog nam je dao uvijek baš onoliko koliko možemo podnijeti iako to zna izgledati pre teško, ali baš to teško ćemo kroz neko vrijeme cijeniti kao nešto što nas je diglo u nove visine!

Zato drage moje ne zaboravite koliko ste snažne i kada je najteže! I ne zaboravite da svi imamo svoje borbe…We are all one!

With love Martina!