Hrčak mode ili flying mode?

“Nemoj proživljavati istu godinu 75 puta i nazivati to život”

To je izreka Robina Sharme i potpuno se slažem s njime. Rekao je on, po meni, puno toga mudroga, ali do tih spoznaja je došao tek kada je prestao živjeti kao hrčak. Vrteći se u krug svaki dan iznova i proživljavajući sve veći stres, dok se jedan dan nije sve urušilo i dovelo ga do života koji danas živi. U vrijeme kada je živio kao hrčak imao je baš sve što si možete zamisliti. Uspješnu odvjetničku karijeru, obitelj, puno i previše novaca. Vjerojatno i pokoju ljubavnicu sa strane (time se baš ne hvali, ali vjerujem da je vjerno pratio lifestyle koji ide uz bijesne aute i odjela. No, možda griješim dušu, tako da je to samo moja pretpostavka. Pa zašto je onda odustao od svega? Vjerojatno zato što mu se počelo povraćati od samoga sebe. Znate ono kad se ljudi u filmovima pogledaju u ogledalo, nakon što se umiju i nekako im se sve skupa gadi. E, pa to su trenutci u kojima iskočite iz onog prokletog kola koje vas vrti i odletite, da prostite, u pm. jer po 2. Newtonovom zakonu koji kaže – Intenzitet sile koja pokreće tijelo jednak je proizvodu mase tijela i ubrzanja koje tijelo dobija djelovanjem te sile ne piše vam se dobro anyway. J Tako sam i ja završila u … iako moja priča nije sadržavala dobra kola i ljubavnike, ipak sam odletjela….hvala Bogu visoko, visoko. Nitko mi nije bio ravan. Bila sam si super. Jer da nisam, bilo bi gadno. Nema tu sredine. Ili vas lansira punom brzinom gore ili u pod pa zveknete u depru. Zeznuto je to kolo. Treba iskočiti u pravom trenutku. Ne dao Bog da vas netko drugi gurne iz njega. To je onda gadno. Svjesni ste uvijek da možete ispasti, ali kada se dogodi, opet nije bio vaš izbor. Kada sam se krenula rastajati, ja sam bila ta koja je rekla dosta. Godinama sam govorila da ću to učiniti i  na kraju sam svjesno sama iskočila van. Nisam imala kamo niti s kime. Sama s djetetom sam trebala naći stan i odseliti. Bivši nije želio da ja ostanem u stanu u kojem smo živjeli svi skupa jer je polagao prava na njega…duga priča i dobra odluka. Učinio mi je super uslugu, iako se vjerojatno tome nije nadao.

Tako sam ja krenula tražiti stan po Zagrebu prvo blizu posla i staroga stana da smo i dalje svi blizu. Cijene su bile ogromne, a stanovi prastari. Sama pomisao da se bakćem s majstorima sljedećih ne znam koliko mjeseci mi je na prvu bila odbojna. Znači…mijenjam kurs. Tražim novi i jeftiniji. Stari kvart i blizu mojih da uskaču kod čuvanja malog. Može. Super. I onda izazovčić.

Prestala nam dolaziti u firmi plaća. Nema novaca na računu – dužni nama. Kolegica u sobi već krenula grintati kako ćemo umrijeti od gladi. Ima dva stana (jedan kao fol od mame, a jedinica je. Kome bi mama ostavila stan nego njoj? Lokalnom psu? Please…) i to za jedan ima još par mjeseci samo kredit, a drugi isplaćen. Ima muža koji radi. A ja? Šta da sada kažem bivšem mužu: “Pik puj ne vrijedi?” Ono…šalila sam se pa da se primirim dok plata ne stigne opet? Nevjerojatno mi je kako ljudi uvijek misle kako je njima najteže. Ovoj mojoj u sobi je njena muka uvijek bila toliko teška da je uzdisla kao oni psi mopsi. I to non-stop. Ja, dakle, bez ikoga i bez para na računu dižem hrabro kredit,…ali prije…da ne padnem sa oblaka na koji sam se lansirala, odoh u Beograd na tulumarenje. Izbor je bio lak. Ili ću doma tuliti cijeli vikend i razmišljati kada će plaća ili ću prihvatiti poziv frendica da dođem na đuskanje. Sada slijedi pitanje dana: “Da sam razmišljala sva zdeprana kada će mi plaća stići,bi li mi brže stigla? Pa normalno da ne bi! A ja bih samo bila bezveze down. Dakle, đuskanje here I comeee!!!

Uvijek u životu imamo izbor. Uvijek! Samo što se ljudi uvijek boje prihvatiti neki koji nije unutar normi ponašanja na koji su naučeni. U zdepranoj Hrvatskoj ja sam po defaultu trebala tuliti doma. Jer se rastajem i nemam plaće. A ja frikuša se otišla zabavljati. Dobila sam nakon toga još životnih lekcija. Krenulo ogovaranje po firmi jer tko je vidio biti sretan i rastajati se,…a neeee…ima da budeš u totalnoj banani…onda je ljudima super lako te kao tješiti i biti ti frend. Kad si sretan, bježe i ogovaraju te. Jer im jako fino upireš prstom u mjesto gdje oni nisu. I gdje se boje otići. Sreća? Šta je to? Gdje to živi? Na drugoj planeti. U isto vrijeme se rastajala još jedna kolegica i ona je bila tužna i mizerna. Njoj su starci sve složili i ništa nije morala sama. Ali nju su svi žalili. Jer je igrala ulogu žrtve, a ja se nisam dala u to. Ne. Taj film nećete gledati. Na kraju, svi ti tješitelji neće biti doma navečer, kada vas opere najveća depra. Jedini tješitelj ste si vi sami. Pa zato ako vam nije film u nebesima, ode sve k vragu…potpišite odmah kapitulaciju na par mjeseci ili godina.

Vratila sam se tako fino sva vesela iz Beograda i drugi dan našla predivan stan. Nije slučajno.

Što zračiš, to privlačiš.

Privukla sam odličnu priliku, lokaciju, raspored…ma bombon.

Sve se slagalo savršeno,…ali moje misli uragan, a emocije tornado

Sve će doći na svoje…samo da ne živim kao hrčak! To mi je bila i ostala misao vodilja…samo da nije posao-kuća-posao-kuća…to moja duša ne može potpisati. To nisam ja…

Svi biramo svoje…ničiji izbor nije loš ako ga osobno usrećuje. Poanta je da ste sretni sa svojim izborom. Ako vidite da ste pogriješili, ma birajte ponovno. Tko je stavio monopol na broj izbora? Tko kaže da se nešto smije ili ne smije?

 

Do čitanja…love you all…Hurrem