Be yourself not your job/diploma…

diploma3

Uopće ne znam kakav će ovaj tekst ispasti jer mi je trenutno bućkuriš u glavi od svega što želim reći, a zapravo nisam sigurna ide li sve to i pod istu temu.

Na slici sam slučajno ispala (ili možda ne ako se prisjetimo da slučajnosti ne postoje) kao kapetan Jack Sparrow sa plavom kosom (za one koji ne znaju tko je Jack, Google im je frend ;-). Jack je jedan od najautentičnijih likova (doduše filmskih), koji totalno odiše (i smrducka sigurno jer ne izgleda baš kao netko tko se voli prati) na najviši stupanj BITI SVOJ razvoja. Svi deep down želimo biti Jack ali nismo dovoljno hrabri kao on.

Anyway, krenut ću s titulama i diplomama i nadam se povezati to sve u priču o tome kako biti svoj. Kako biti/postati Jack…barem kako ja to vidim i što se meni desilo.

Davnih dana, kada sam krenula na fax mama mi je govorila da ne učim za nju i druge, nego za sebe. To mi je onako ostalo u glavi cijeli život pa zapravo ono zbog čega bi se i trebalo učiti je da postanemo bolja verzija sebe. Pitanje je samo koja vas učenja vode do toga. Jer nemali broj ljudi završi fakultete koje su im roditelji poželjeli da upišu pa, kao jedan moj poznanik, doguraju do 4. godine prava i onda skupe hrabrosti (napokon biti svoji) i reći: „Ja ne želim studirati pravo, nego glumu.“ Eto ga, sada je poznati glumac, a ne pravnik. Neki nikada ne skupe hrabrost pa izguraju fakultete koji su im bili tak-tak pa im je onda i posao tak-tak pa nakon par godina tog tak-tak posla izgube i želju da uopće rade. Ali se poistovjete sa svojim titulama i radnim mjestima, misleći da su oni svoj posao. Ne pričam ovo iz glave. Okružena sam silnim glavama i titulama pa znam o čemu govorim. Od prvoga dana sam bila uljez jer fakultet koji sam ja završila je (po njihovoj slobodnoj procjeni) bez veze i manje vrijedan od njihovih velikih inženjerskih titula. Još kad nabace i doktorsku titulu, to je onda paralelni svemir. Više se s vama ne razgovara. OK. Da ne generaliziramo, nisu svi isti, ali velika većina je toliko uljuljkana u svojim super ego rolama da više ne znaju tko su, bez tih par slova više na vizitki. Ne smeta mene. Kako se ono kaže…svaka budala ima svoje zadovoljstvo. Pa neka se vesele onda, ako im je to tako napeto. Meni nikada nije bilo. Ja sam pozavršavala sve što sam pozavršavala da naučim nešto novo, da steknem vještine, a ne da se hvalim s novim vizitkama. Kod nas puno više nego van zemlje koliko mi se čini vlada ta opsjednutost titulama. Vani vam ljudi daju vizitku bez titula. Kod nas nema šanse da si ne ukrase sa svime i svačime. Kompleksi. Nisam sigurna od kuda je ta potreba. Problem nastane kada ljudi u jednom trenu shvate da su nezadovoljni sobom, poslom i svijetom oko sebe, a s obzirom da su se i identificirali s njime,  onda se više ne mogu niti iskopati van iz svega, a da ne prolupaju. Zamislite da ste general manager. Sky is the limit za vas…prvih par dana dok ne shvatite da prije neba ipak postoji neki upravni odbor ili vlasnik. Netko je uvijek iznad ako niste sam svoj gazda. I taj netko vam non-stop mjeri rezultate i procjenjuje vas i možete zapravo svaki čas odletjeti s te visoke pozicije. Sreća? Ne bih rekla…nekako mi siromašni pjevač zvuči kao bolji životni odabir. Radi što voli i ne živcira se ko’ konj jer u ovom kvartalu nije ostvario zadane ciljeve koji su mu postavljeni u Excel tablici negdje na drugom kraju svijeta.

“Ljudi koji se boje biti svoji rade za one koji se ne boje biti ono što jesu!”, Caroline McHugh.

Ova žena je održala predivan govor o tome kako biti svoj na TEDX.

A sam ste svoj gazda tek kada si priznate zapravo tko ste i što ste i krenete hrabro bez titula u džepu graditi svoju poslovnu priču. I biti gazda ne znači nužno imati svoj biznis, nego imati moć upravljanja nad svojim životom. Da znate što bi najradije radili u životu i baš to i radite. Ne ono što su vam nametnuli ili vas je inercija života odvela tamo. Jer titule vam neće otvoriti vrata ali entuzijazam i volja sigurno hoće. Kao što Robin Sharma kaže: “Greatness of the outside begins within” iliti u mome slobodnom prijevodu…nisi velik čovjek zbog diplome nego veličine srca i dobrote duše pa će ti se onda sve to reflektirati i na cjelokupni život. Ujedno Sharma u svojoj knjizi Vođa bez titule naglašava da je svaki posao velik ako ga radiš sa voljom i žarom. Posao majke je meni osobno puno važniji od mog regularnog posla. No, nekako su se u ovom svijetu novca, titula, pozicija i zarade zaboravile vrijednosti koje nas zapravo održavaju živima. Nećete moći u grob ponijeti novac i titulu ali mirnu ili nemirnu dušu hoćete.

Da se razumijemo. Nemam ja ništa protiv titula i ega…Za život u zapadnjačkom kapitalističkom društvu vam je potreban ego. Da ga nemate, požderali bi vas, ali moramo imati i zdravi odnos s našim egom jer nas inače otfura daleko, daleko u krivome smjeru. Ego nas treba zaštiti od neugodnih situacija, a ne dovoditi nas u neugodne situacije. Ego ima dva polariteta. Ili superego kad mislite da ste tako super i važni i pametni da se cijeli svijet vrti oko vas i svi su ispod vas. Ili imate onaj mali i ustrašeni ego koji se svega boji kao vraga. Naći balans koji vam služi u životu da budete sretni je i korak do toga da budete potpuno svoji. Jer ovaj sa superegom nije sretan iako se svima na prvu tako čini. Ne, ne…boji se on da mu neće naletjeti netko s još superističnijim egom od njegovoga. Uf…onda je propao, a taman se naviknuo na vodeću poziciju.

Moći ćete postati svoji tek kada se oslobodite mišljenja drugih ljudi. Kao kapetan Jack…Njega baš briga što će drugi reći. Jer, dok god se ravnate po tome što će susjed reći, niste svoji. Mnogi misle više o susjedima, nego o sebi. I ja sam se prije bojala što će se desiti ako ne završim fax, ako se ne udam prije 30 i brdo glupih pravila kojima nas šopaju. Sada znam da se ništa od toga nije desilo, ne bih umrla. Jer ako nisam umrla nakon rastave braka, a svi “susjedi” su bili kontra mene (da i da…i tko god tvrdi suprotno laže, jer ovo je zemlja u kojoj ima puno razvoda, ali su i dalje , svi koji su se odlučili na taj korak, stigmatizirani na razno razne perfidne načine!). Preživjela sam iako sam prestala biti dobra curica i bacila sam se i u “bludničenje” s pole danceom. Jer, naravno, da svi misle da tko zna što i tamo radimo. Mogu vam samo reći jedno – radimo svašta nešto lijepo za dušu i tijelo.  I samo tamo i samo mi žene. I ne, nema gledatelja. Niti predstava. Osim za nas. Mogu vam isto tako reći da većina žena koje plešu sa mnom imaju završen fakultet. No, tamo smo sve iste i nitko nije svoja titula.

Ovako ću npr. plesati u drugome životu, baš kao Stephanie. Za sada samo pokušavam ovo što je ona dovela do savršenstva.

Ja sam, na primjer, na plesu potpuno svoja. Svoja sam i dok pišem ove redove i smišljam slike i teme. Kao majka imam neke felere uzrokovane odgojem koji sam sama preživjela. Ali svega sam svjesna i radim na tome da budem najbolja verzija sebe i svoja i na tome polju. Nisam već davno svoja na poslu jer ga odlazim odraditi…za sada moram…imam račune, kredit i obavezu života, dijete…ali…jednoga dana…tko zna. Težim ka tome da budem potpuno svoja od glave do pete, a ne samo da kradem trenutke dok pišem i plešem. Želim da mi cijeli život bude u ritmu plesne muzike…kaže Paulo Coelho da se Svemir uroti i da pomogne sanjaru da ostvari svoje snove. Eto, ja čekam da se i moji ostvare. Spremna sam. Pokaži mi Svemire što imaš za mene. 🙂

 

Do čitanja…love you all…Hurrem